Prava ljepota dolazi iznutra

Svaki tjedan u rubrici Student i po’ ugostim jednog studenta ili studenticu koji se po nečemu razlikuju od svojih ostalih vršnjaka. Iako se radi o fascinantnim ljudima koji rade razne stvari za sebe i društvo te nižu uspjeh za uspjehom, uvijek se trudim članak napisati objektivno, bez iznošenja svog mišljenja i osvrta na osobe, koliko god divne bile. No ovoga puta nisam se mogla suzdržati, a da članak ne napišem u obliku kolumne. Jer sam zaista ostala fascinirana ljepotom duše moje prošlotjedne gošće. Radi se o studentici prava na Sveučilištu u Zagrebu, Erblini Morini, koja me je prošlog petka posjetila u Rijeci. Erblina je sve samo ne obična osoba. Njezin zarazan smijeh i vedra energija odmah su me očarale pri prvom susretu na Korzu ispred zgrade Radija Rijeke. Bilo je sunčano, pa smo odlučile iskoristiti taj jedan rijetki ne-kišni dan za obilazak Rijeke. Nakon što smo obišle Trsatsku gradinu i spustile se u grad Trsatskim stubama, bile smo spremne za intervju.

Privatna arhiva

Erblina je studentica pete godine prava i svojim je studentskim aktivizmom odlično ispunila stranice životopisa. Uključivala se u razne projekte, odlazila na konferencije i kongrese, volontirala u Pravnoj klinici, sudjelovala u raznim ljetnim školama te čak odradila pripravništvo u Belgijskoj ambasadi. Ono što ju posebno veseli i čime bi se dalje htjela nastaviti baviti je Međunarodno kazneno pravo, a svoju ljubav prema toj grani otkrila je sudjelujući na Međunarodnom simuliranom suđenju ICC. Strastvena je ljubiteljica jezika te priča: hrvatski, albanski, engleski, francuski i od nedavno ruski. Ljubiteljica je i sporta, a trenira boks, što se na njoj ne bi na prvu zamijetilo, no garantiram vam da se sigurno s njom nije dobro kačiti. 😉

Pričajući s njom pomislili biste da je Erblina na vrhu svijeta te da ju ništa ne može zaustaviti u tome da postigne što želi. Tako je i bilo do prošle godine. Naime, veoma nenadano i naglo, ispala joj je kosa. Sve do tada je živjela ispunjenim životom: trenirala, putovala, bavila se raznim projektima, no u tom je trenutku morala sve zaustaviti. ” Osjećala sam se kao da mi je život lupio jedan veliki šamar i morala sam drugačije posložiti prioritete.”,kae. Prvo su joj počeli otpadati dijelovi kose, pokušala je to sakriti, no s vremenom je morala obrijati cijelu glavu. Taj dan joj je, kaže, veoma teško pao. Stavila je šiltericu na glavu te otišla trčati po Savskom nasipu dok su joj suze prekrivale lice. Nije se mogla gledati u ogledalo. Kasnije se navikla na taj prizor, iako je za društvo nosila periku te tako prikrivala što joj se dogodilo. Kaže da ono što je osjećala je bio sram zbog društva u kojem se nalazimo, a čak i strah od neprihvaćanja kod svojih prijatelja. Kupila je tada periku koja je bila puno dulja od njene prijašnje kose te je izmišljala razne razloge kojima bi zataškala što se zapravo dogodilo. Nije željela da ju ljudi osuđuju, a još manje da je sažalijevaju. Ispočetka ju je baš zbog načina kako će ju drugi percipirati bilo strah i pričati o svom životnom putu, ali s vremenom se ohrabrila i shvatila da kosa nije ono što definira čovjeka, bitnije je ono što imamo u glavi i srcu.

Privatna arhiva

Smatra da je kosa, pogotovo kod žena, dio identiteta s kojim se poistovjećujemo, pa tako misli da je do trenutka kada je ostala bez kose bila površna, a da toga nije bila ni svjesna. ‘Previše nas definira ono izvana, dok sad mogu reći, koliko god klišejski zvučalo, da ljepota zaista dolazi iznutra.’, kaže Erblina.
Iako je ono što je prolazila na van izgledalo kao fizička promjena, ipak se radilo o njenom psihičkom preobraženju. Sada je, kaže, veoma drugačija, a drugačiji su i njeni odnosi s ljudima. Odnosi s prijateljima su joj mnogo produbljeniji nego prije te kaže kako ima najbolje prijatelje na svijetu kojima uopće nije bitno ima li ili nema kosu. Ona je za njih uvijek ista.

Dugo je vremena nosila periku i osjećala strah od društva, s vremenom je odlučila da to više neće biti tako. Umorila se od skrivanja. Skinula je periku i ponosno počela pričati o svojoj borbi. Napravila je novi Instagram profil i nazvala ga ‘Superblina’. Na njemu je počela objavljivati postove koji su opisivali njenu situaciju i korake novog životnog puta koji je počela prolaziti. Naišla je na mnogobrojnu podršku, a mnogi ljudi su joj se javljali s upitima za pomoć jer su se oni sami ili njima bliski ljudi našli u istoj situaciji kao i ona. Bilo joj je drago što je sada ona bila ta koja je mogla nekome dati savjet i pružiti pomoć iz prve ruke, jer kaže, iako je oko sebe imala vojsku prijatelja i obitelji koji su ju podržavali, ipak joj je falila ona jedna osoba koja je proživjela nešto slično da joj kaže kako će sve biti dobro. I danas joj se javljaju mnogi ljudi s porukama podrške i oni kojima je potrebna pomoć, od čega izdvaja najemotivniju priču s kojom se susrela: priču majke koja se javila radi svoje devetogodišnje kćeri. Naglašava kako je zahvalna što se njen put dogodio kada je već bila formirana kao osoba, dok u slučaju drugih, puno mlađih ljudi je osuda od strane društva mnogo gora, kao i način na koji se te osobe moraju nositi s onim što prolaze.

Erblina s perikom u Belgijskoj ambasadi. Privatna arhiva.

 

Erblina danas živi punim plućima. Mnogo se manje živcira. Shvatila je da su sitnice, oko kojih je svatko od nas pod stresom, na kraju dana nebitne, a ono što nam mora biti bitno i što trebamo staviti na prvo mjesto je naše zdravlje, odnosno nas same. Jer kada nemamo zdravlje, tek onda nemamo ništa.

Na pitanje gleda li na alopeciju kao dobru ili lošu stvar, kaže da gleda pozitivno. Danas joj život ne bi tekao u ovom smjeru u kojem je da se to nije dogodilo te je ovom iskustvu neizmjerno zahvalna. Pomoglo joj je da posloži prioritete u životu i tek sada može reći da zna da ide u pravom smjeru. ‘Sve se događa s razlogom.’, kaže.

Što se tiče planova za budućnost –  planira diplomirati na fakultetu te se nastaviti  baviti Međunarodnim kaznenim pravom i tako nastaviti pomagati ljudima.

Studentima poručuje da je sve prolazno, i dobri i loši trenutci. ´Treba fokusirati na ono što nas zaista čini sretnima.´, dodaje. Ono najbitnije na kraju dana je da se okružimo dobrim ljudima koji će s nama dijeliti  životni put, jer onda nekako uvijek sve dođe na pravo mjesto.

Moram priznati da na život mnogo drugačije gledam nakon što sam upoznala Erblinu. Iako je od našeg intervjua prošlo već tjedan dana, njene riječi svakodnevno mi zvone u glavi. Sada o svemu razmislim dva puta prije nego dopustim da me pogodi. Veoma sam zahvalna što su nam se putevi sreli i što sam imala priliku provesti jedan cijeli dan s ovom divnom ženom. Naše druženje smo završile šetnjom Terminalom i kupnjom knjiga u antikvarijatu, a potom sam ju ispratila za Zagreb. Hvala ti draga E na svemu i nastavi i dalje inspirirati svojom pričom. Nekada nam je svima potrebno da nas se osvijesti o prolaznosti svega, da bismo cijenili one male sitnice koje nas čine sretnima.

Vama dragi moji slušatelji i čitatelji zaista preporučam da poslušate intervju. Siigurna sam da će vam, kao i meni, promijeniti pogled na svijet: